Tech Ćakula #8 – “Gaming je isto važan kao i biti „vani“ ?” – powered by 46elks 🦌
Autor: Deborah Brakus Kršul
🔊 TEMA: Gaming
👨💻 VODITELJ – RENE BRAKUS partner u 46ELKS (https://46elks.com) tvrtka koja nudi laku integraciju SMS, MMS i VOICE usluga. Strastven oko stvaranja preduvjeta za dijeljenje znanja i jačanja povezanosti unutar IT zajednice u Rijeci.
👩🏻🦰👦🏻 GOSTI:
U Ćakuli su nam se pridružili Igor Belan – glavni urednik gaming portala https://hcl.hr i Ana Čulić psihologinja i gamerica koja često radi s djecom i mladima na temu utjecaja video igara na njihov život.
Ana Čulić je psihologinja i gejmerica od malih nogu. Radi s djecom i mladima te je često sa njima razgovarala o utjecaju igrica i općenito ekrana na njihov život. Kroz osobno iskustvo s igricama, a stručno znanje s fakulteta te praksu kroz posao, je vidjela na koji sve način igrice mogu pozitivno ali i negativno utjecati na život mladih.
Nudi nam praktične ideje o tome kako sto bolje iskoristiti igrice da se dobiju njihovi pozitivni efekti na život, a smanji potencijalna šteta koju one mogu učiniti.
Igor Belan je glavni urednik gaming portala @hcl.hr i ukoliko ste gamer na ovim prostorima upoznati ste s timom HCL-a i s njihovim člancima te video sadržajima u obliku video komentara, serijala i recenzija.
Igor prati trendove u gaming industriji profesionalno gotovo 20 godina i veselimo se njegovom viđenju ove teme!
🕹 Igranje video igrica je bijeg od odgovornosti i odraslog života ili način kako se opustiti i naučiti nove vještine koje obogaćuju naš život?
Gaming olakšava socijalne interakcije i timski rad ili vodi do riskantnog ponašanja i ovisnosti? Gdje je istina? 😕
Ćakulali smo o utjecaju gaminga na razvoj djece i utječe li pozitivno ili negativno na kognitivni/emocionalni razvoj djece.👦👶
Ako ste slučajno propustili live, razgovor možete pogledati na linku:
ŠTO NAS JE MOTIVIRALO ZA ODABIR TEME
Rene Brakus: Moja osobna motivacija za raspravu o ovoj temi je bila vijest koja se probila još u osmom mjesecu ove godine kada je Kina djeci ispod 18 godina zabranila da igraju videoigre više od tri sata tjedno, nastojeći smanjiti ovisnost koju su vlasti svojedobno nazvale “duhovnim opijumom”.
Ograničenja, koja se odnose na sve platforme uključujući pametne telefone, veliki su udarac globalnoj industriji videoigara kojoj su mladi igrači najisplativije tržište.
Njima se djeci ispod 18 godina ograničava vrijeme za igre na jedan sat dnevno, od 20 do 21 sat i to samo petkom, subotom i nedjeljom, prenosi državna novinska agencija Xinhua. Sat dnevno moći će igrati i državnim blagdanima. Kina je već 2019. ograničila mlađima od 18 godina igranje videoigara na sat i 30 minuta bilo koji dan i tri sata blagdanima.
Ova pandemija nam je promijenila živote i mnogo djece je prisiljeno bilo biti doma i uz online nastavu jedini način druženja koji su imali je bio preko video igrica a.k.a. gaminga.
Industrija video igara najbrže je rastuća u svijetu. Asortiman video igara je širok od jednostavnih igara koje se igraju na mobitelu, pa sve do igra koje povezuju veliki broj igrača, a koje već neko vrijeme nazivaju i sportom. Covid 19 pojavio se kao prijetnja pod kraj 2019. godine te naštetio kompletnom svjetskom gospodarstvu ali video igre su jedna od rijetkih industrija koja bilježi rast i u takvim crnim vremenima.
KAKO PRONAĆI RAVNOTEŽU IZMEĐU IGRICA I STVARNOG ŽIVOTA
Ana Čulić: Postizanje prave ravnoteže važno je u svakom aspektu našeg života pa tako i u gamingu. Smatra da je odluka Kine pretjerivanje, ali pošto su ona država za sebe to ne čudi.
Igranje igrica nam zapravo može pružiti puno dobroga, ali je potrebno ne učiniti ključne greške :
🎮 VRIJEME KOJE PROVODIMO IGRAJUĆI SE – igrice trebaju biti dio našeg života, a ne naš život. Određeno vrijeme u danu treba biti rezervirano za igrice i tu zabava treba stati.
Problem nastaje kada osoba, posebno mladi u razvoju postanu ovisni o igricama. Igranjem se u mozgu izlučuje dopamin kojeg želimo sve više i više i tu nastaje problem.
Neki igrači nalaze u video igrama utočište od svojih osobnih problema, te umjesto da koriste video igre kao način privremenog odmora, one postaju njihov glavni životni fokus. Igrači tad zanemaruju svoje poslovne obaveze, ignoriraju van mrežni društveni život, a neki dođu do razine da počnu zanemarivati osnovne higijenske, zdravstvene i prehrambene potrebe. Ukoliko dođe do te razine, možemo kazati da je osoba postala ovisna o video igrama
Naime, video igre djeluju na mozgovni sustav zadužen za osjećaj nagrađivanja, a kombinacija kontinuiranog i povremenog dobivanja raznih nagrada unutar video igara u obliku zarade novca, povećanja razine težine, ubijanja čudovišta i sl. djeluje na izrazitu aktivnost tog sustava. Kad stvorimo vezu između nagrade i određene aktivnosti, u ovom slučaju igranje igara, naš mozak nas potiče da još više igramo kako bi si još više tog ugodnog osjećaja priuštili.
Inače se moramo potruditi da dođemo do tog zadovoljstva, a pojavom video igrica gdje se jednostavnim klikom bez puno razmišljanja dobije neka nagrada se djecu uči da se ne moraju puno truditi da dođu do feel good osjećaja.
To se onda zna prenijeti na druge aspekte života, pa se djeci više ne da truditi oko škole ili hobija jer nisu navikli da moraju toliko energije ulagati prije nego dobiju ‘dopaminski fix‘ koji traže.
Također, naše tijelo se počne navikavati na određene doze dopamina, no ni on vise nije dovoljan da bi dobili taj ‘feel good rush’ koji tražimo pa onda igramo sve vise i vise da nadoknadimo tu dopaminsku potrebu – a to je put u ovisnost o igricama!
Jako je stoga bitan balans i ne pretjerivanje u igranju igrica, a sto je posebno teško sad kad su uređaji 24/7 s nama.
🎮 Kod igara koje zahtijevaju veći vremenski angažman često se dogodi da se dijelom izgubi kontakt sa starim prijateljima, iz vlastitog grada ili kvarta. Ti prijatelji ukoliko i sami ne igraju online igre, često ne razumiju igrače i dolazi da razilaženja te sve rjeđih kontakata.
Nova prijateljstva, potaknuta stalnom interakcijom u igri zauzimaju sve više mjesta u našim životima, polako istiskujući stare prijatelje. S novim prijateljima trenutno imamo više zajedničkih interesa, te treba uložiti dosta truda kako bi naši stari prijatelji i dalje ostali dio našeg života.
🎮 Nažalost, nisu rijetki ni slučajevi gdje su ljudi izgubili svoje živote zbog neprekidnog igranja određenih igrica, primjerice, Tajvanac kojem je zatajilo srce nakon što je 50 sati neprekinuto igrao World of Warcraft, igru koja je tijekom vremena došla na loš glas zbog svog iznimnog ovisničkog efekta na njene igrače
ALI NIJE SVE TAKO CRNO !
Vjerovali ili ne igranje igrice je zapravo najprirodniji način učenja kako ističe Ana, jer ljudi najbrže uče ako za učinjeno dobiju nagradu.
Ana: “Meni je divna stvar ta gaming subkultura mladih – povežu se preko hobija koje vole i to ih može povući i u druženja uživo koje zbog raznoraznih razloga s drugim ljudima možda i ne bi imali”.
Ana je mala priliku puno ljudi preko Dote 2 upoznati i uživo – na prvi Dotapit u Splitu 2016. godine je troje prijatelja iz Latvije došlo kod njih u Split da gledati turnir. Također je bila i na ostalim Dotapitevima i kako kaže zbilja je nevjerojatna količina socijalizacije i zabave koja se tamo stvori.
Sad ne stigne igrat Dotu jer ima malo dijete pa se prebacila na Pokemon Go. Pronašla je lokalnu Pogo whatsapp grupu, upoznala tako ljude online i nedavno prvi put izašla s njima na druženje koje imaju jednom mjesečno kad bude PoGo community day. Druženja su upravo onakva kakva se očekuju od mladih – muzika, piće, hrana, igrice i zezancija. Većina tih ljudi se nikad ne bi upoznala da Pokemon Go ne postoji , a dijelu njih je ta ekipa jako bitan dio njihovog social circle-a s kojima se jedino
ugodno osjećaju.
Švedski istraživač Torkel Klingberg je proveo eksperiment sa skupinom djece kojima je dao igre za vježbanje pamćenja. Rezultati su već nakon nekoliko tjedana pokazali povećanje intelektualnih sposobnosti i rezultirale boljim pamćenjem.
I njegove novije studije pokazuju da se, uz kvalitetan nadzor i odabir igara mogu postići izuzetno dobri rezultati.
Prema stručnjacima, glavne stavke su poticanje na razmišljanje, stvaranje društvenih veza, jačanje samopouzdanja, razvijanje strateškog razmišljanja, prilagođavanje timskom radu, poboljšavanje koordinacije oka i ruke, te na kraju čak i zbližavanju obitelji, ukoliko u igri svi sudjeluju
Psiholog Scott Rigby jedan je od osnivača kompanije Immersyve kojoj su glavni ciljevi istražiti neke od osnovnih ljudskih potreba i otkriti kako su one povezane sa željom za igranje video igara. Nakon višegodišnjeg prikupljanja podataka i provođenja istraživanja u suradnji s tvrtkama Sony, Activision i Warner Bros., Rigby tvrdi kako su našli tri glavna motivacijska faktora u podlozi igranja video igara.
💻 Prvi je potreba da se čovjek osjeća sposobnim za ostvarivanjem kontrole i ovladavanjem određenom situacijom. Rješavanje jedne razine težine igre i dolaženje do sljedeće razine potiče naš osjećaj sposobnosti. Kao primjere navodi igre Final Fantasy i Gods of War.
💻 Drugi motivacijski faktor je autonomija – želja za osjećajem neovisnosti i samostalnosti u donošenju određenih odluka. Igre poput The Elder Scrolls ili Grand Theft Auto postale su iznimno popularne i uspješne upravo zbog zadovoljavanja ovih motivacijskih potreba – velikog broja slobodnih izbora unutar same igre.
💻 Treći motivacijski faktor je potreba za povezanosti. Ljudi vole osjećati kako su potrebni drugima i da daju neki značajni doprinos svom društvu. Igranjem s drugim ljudima, primjerice prijateljima, ta potreba se značajno može ispuniti, a istraživači su pronašli dokaze koji idu u prilog tome da se ta potreba ispunjava čak i kad igrači surađuju s neživim likovima iz igre.
Razlog tome se može naći u činjenici da su mnoge igre napravljene tako da se igrač lako poveže s likovima unutar nje, stoga igrači razviju potrebu da pomognu tim likovima iako oni nisu stvarne, žive osobe.
PO KOJEM UZRASTU KORISTITI ODREĐENE GAMING SUSTAVE?
Neki „set –upi“ su primjereniji za mlađu djecu – svjedočimo predškolcima koji se igraju na mobitelima, tabletima.
Igor: Mišljenja je da je PC možda čak najsigurniji za klince od svih igraćih konzola jer je njegovo upravljanje ipak kompliciranije.
Android i ostali sustavi su napravljeni da budu pristupačniji klincima i vrlo je lako instalirati 15 igrica u 10 minuta koje osim što nisu edukativne mogu predstavljati sigurnosnu opasnost za uređaj.
Djeci treba pustiti da istražuju svijet igara i nađu se u onom što njima odgovara naravno uz nadzor odraslih.
Anin stav je da nije ovo bas najsretnije rješenje jer puno toga djeca danas moraju odrađivati na pc-u pa je neminovno da će ga koristiti. Rađe da roditelji ako su nesigurni pročitaju preporuke za igre prilagođene dobi djeteta i osiguraju zaštitu sa zaključanim opcijama na uređajima.
Nećemo se lagati, današnja djeca kad tada nađu zaobilazni put oko tih zaštita. Dok one još djeluju treba STALNO pričati otvoreno s djecom o tome koja su prihvatljiva ponašanja za vrijeme gaminga (solo ili s drugima) pa kad konačno nađu zaobilazni da budu spremni na ono sto ih čeka.
Nema smisla zatvarati oči pred tom činjenicom, a najbolje što možemo učiniti je što bolje ih pripremiti na kritičko mišljenje o ovom aspektu života da ih što ranije osamostalimo oko navigiranja unutar ove problematike.
Rene: Ja sam svom sinu kupio Nintendo Switch za gaming unutar obitelji jer je po mom mišljenju primjeren za predškolarce. Koristim ga jer je to ekosustav gdje se ja ne bojim da će mi dijete naletjeti na loše sadržaje.
Igor: Argumentirao bih da većina roditelja ima tu zdravu logiku i zna da je jednostavno goli minimum da se dijete bavi bar X minuta s nekom fizičkom aktivnosti, da je dobro da se druži sa svojim vršnjacima da osjeti i dobre i loše strane tog svijeta. Nije poanta da se nikada ne dogodi neugodno iskustvo, nego vaša reakcija tj. učenje kako reagirati na takvo što u budućnosti.
KOLIKO NAM GAMING POMAŽE U PANDEMIJI ?
Gaming nam pomaže prebroditi neka teška razdoblja – evo zadnji je pandemija. OPET nije dobro da je to jedina aktivnost, ali druženje sa svojim prijateljima/kolegama online ipak pomaže o razvoju osjećaja socijalne aktivnosti po mome mišljenju.
Mi smo sada već ta gaming generacija koja već ima svoje potomke 😊
Gaming nam služi kao balans između dopuštanja djetetu da istraži svoju kreativnost i nauči se funkcionirati u timu. Tu se stvaraju preduvjeti za rad na projektima s različitim osobnostima i to u okruženju gdje većina nas i radi, koristeći računalo da bi koordinirali poslove s udaljenih lokacija.
Ljudski je organizam često u stresu u stalnom stanju napetosti, preplavljen anksioznošću (posebno kod onih kojima su posao ili zdravlje najmilijih direktno ugroženi koronavirusom), bijeg u imaginarne svjetove je dobrodošao, naprosto opušta, pa makar na trenutak.
Popularne igrice poput Apex Legends su u potpunosti kreirane za timski rad; tu manje grupe igrača zajedno smišljaju strategiju kako bi uspjeli ostvariti određeni cilj. Osim što se korisnik tako druži s nekim tko nije član njegova najbližega kućanstva, svijet videoigara daje mu osjećaj svrhe, postignuća, smisla pa makar to bilo osvajanje virtualnih bodova.
PRVO GAMING ISKUSTVO NAŠIH GOSTIJU
Rene: “Moj gaming život je počeo s Commodore 64, nastavio sa Sega konzolama (Da bio sam u tom taboru! 🙂), naravno prvi 486, pa Pentium 120Mhz s nevjerojatnih 16 MB RAM i izlazom na internet u obliku 28.8 Motorole dialup modema!
Igranje Age of empires s frendovima online je bilo wow. Tu su bile lude igrice kao Doom, Need for speed i Red Alert koje su meni osobno bile veliko veselje. Danas mogu zahvaliti igricama što sam uopće u IT svijetu.
Masno plaćanje računa za internet po 32 kn / sat kao „gost“ na Carnetovim serverima. “
Igor: Njegovo prvo iskustvo su bile konzole Atari i Nintendo koji su se “nekako” našli u njegovoj kući koje zapravo nije posjedovao ali kako kaže uvijek se netko sažalio nad Igorom koji to toliko voli pa bi mu ih posudio.
S nekih 10 – tak godina je dobio prvo osobno računalo koje je naravno sam sastavio i shvatio da ne može igrati igrice na njemu, pa je shvatio da mu je eto falila grafička kartica. Tu je krenuo proces učenja od dva mjeseca kako bi mogao pc prilagoditi svojim najdražim igricama. Tada je naučio fascinantne stvari od funkcioniranja ventilator i njegovog sastava, a glavna motivacija je bila igrica.
Ana: Najviše vremena je provodila kod prijateljice kojoj je tata bio zaluđen igricama i visili su na Nintendu igrajući Super Maria, prvu konzolu koju je dobila od roditelja je bila Sega pa je igrala Sonica. U petom razredu osnovne je dobila prvi pc s disketom od par igara pa ih je naravno sve morala isprobati pa je tako imala i svoje prvo iskustvo s Quake 3 koje je bilo vrlo komično jer je igrala samo jedan mod jer je bila preplašena same igrice pa je stajala u kutu i čekala neprijetelje.
U školi su nam ponudili časopis Enter uz koji je dolazio cd s korisnim programima i igricama. Tako je pomoću jednog programa rano naučila tipkati sa svih 10 prstiju što joj se tada činilo glupo i nepotrebno, a danas joj je to vrlo korisna vještina.
Ljubav prema igricama je samo rasla i gaming je danas dio njene socijalne mreže.
PITANJA PUBLIKE:
👨🏻💻 NICE C – JE LI MOGUĆE ZAKLJUČITI JE LI NEKO DIJETE NASILNO S OBZIROM NA TO KOJE IGRE BIRA I KAKO SE PONAŠA U IGRI ?
Istraživanja su oprečna i znanstvenici se još uvijek ne mogu dogovoriti da li igre koje su nasilne potiču nasilje ili nasilni ljudi biraju takve igre. Djeca koja imaju nasilnije porive znaju stvarno birati takve igrice u njima se “ispucaju” i budu dobro u stvarnom životu.
Ponekad se pak desi da to nasilje iz igrice utječe na stvarni život i djeca postanu agresivna. Činjenica je da je kroz ljudsku povijest uvijek bilo nasilnih ljudi, oni su npr. birali ići vojsku ili upisati borilačke sportove.
👨🏻💻 FILIP – BI LI TREBALO GLEDATI NA GAMING KAO NAGRADU POGOTOVO ZA DJECU ?
Ako se gaming koristi na zdrav način i s dobrim motivima on će biti dio našeg života i nećemo ga morati koristiti kao nagradu jer će osoba jednostavno dobro obavljati ostale segmente života.
Međutim u praski su stvari nešto drugačije pogotovo s klincima, oni se znaju toliko dat u igrice da im se ne da više ništa raditi.
I tada roditelji postaju očajni i automatski ograniči količinu gaminga. Ali je u biti potrebno objasniti djeci da moraju obaviti sve svoje poslove i zabaviti se u slobodno vrijeme. Nagrađivanje s igricom dugoročno nije dobra taktika.
👨🏻💻 NICE C – ŠTO MISLITE HOĆE LI PORAST POPULARNOSTI VR-A UTJECATI POZITIVNO ILI NEGATIVNO NA POTICAJ NASILJA , OVISNOSTI I SLIČNO U SMISLU DA SU IGRE SVE REALISTIČNIJE ?
Prije svega VR je još mlada tehnologija u smislu da nema dovoljno softvera da bi se napravili raznoliki žanrovi igara. Ali ona je iznimno stvarna i kada se prvi put upotrebljava može biti prilično strašna ako igraš kakav horor, realistično ili adrenalinom ispunjeno iskustvo. Djeci bi to moglo biti prestvarno jer teže percipiraju takve stvari i odvajaju ih od stvarnosti. Mogle bi se pojaviti noćne more ili okupacija uma na većoj razini budući da ti sebi pokriješ cijelo lice i sve što ti oči percipiraju je taj VR svijet, dubinu, daljinu i ostalo. Minimalno do 10. godine klinci ne bi trebali koristiti VR tehnologiju.
Hvala Vam što ste odvojili svoje vrijeme za nas i ukoliko ste zainteresirani za suradnju ili nam se samo želite pridružiti javite nam se na linkove:
🔗 IT ZAJEDNICA RIJEKA:
